Posvećujem ovaj post svim ženama. Žive bile!
DEATH PROOF/ OTPORAN NA SMRT (2007)
Ovo je film režisera i scenariste Kventina Tarantina i predstavlja
omaž eksploatorskim filmovima B produkcije koji su bili popularni 60ih i 70ih
godina.
Jedan od glavnih razloga zašto toliko gotivim i poštujem rad
ovog čoveka je upravo jer su ženski likovi u njegovim filmovima uvek snažni,
kako psihički, tako i fizički.
„Otporan na smrt“ obiluje kul cicama koje su pametne, hrabre
i prelepe. Međutim, tu je i „zli vuk“ u kaskaderskom automobilu koji svoje
frustracije (koje su, nagađam, nastale usled impotencije ili male ki*e) voli da
leči na privlačnim, mladim ženama. On je Kaskader Majk (Kurt Rasel), sadista
koji luta od grada do grada u potrazi za novim žrtvama. U prvom delu filma njegov
libido poraste za tačno četiri mrtve devojke. Nedugo zatim, Majk poželi da
ponovo ubije, ali zezne se pri izboru novih žrtava. Nakon neuspelog pokušaja da
slupa Dodž Čelendžer u kojem su se devojke vozile i zbaci Zoi sa krova, jasno
je da mu sledi zaslužena kazna. Majk pojma nema da Kim (Trejsi Toms) poseduje
neverovatne vozačke sposobnosti i da se ne odvaja od prangije čak ni kada pere
veš. Na pamet mu ne pada da je Zoi (Zoi Bel, ustvari glumi samu sebe)
kaskaderka ovisna o adrenalinu koja se uvek dočeka na noge. On ni ne sluti da
je baš Abernati (Rosario Doson) ta koja će
mu zadati smrtonosni udarac.
Iako je seksipilnost ženskih likova naglašena, doduše na
mnogo suptilniji način nego što je to običaj u eksploatatorskim filmovima (ne, nećete
videti sisu Pam G), one su sve samo ne objekti. Imaju podjednako pravo da se
zabavljaju, cirkaju i smeju isto kao i svaki muškarac. One nisu tražile da ih neko zlostavlja, time
što su bosonoge ili što đuskaju u nekoj kafani. I one će da prebiju
šovinističkog mamojebača na mrtvo, jer ugrožava njihovo pravo na slobodu.Ubedljivo najmoćnija scena u čitavom filmu jeste upravo završna, i činjenica da su đevojke dokrajčile Majka golim rukama (i nogama), iako su mogle brzinski da ga isprangijaju. Poruka je jasna. S druge strane, Tarantino je prikazao i ranjivu stranu naših heroina, stranu koja prirodno postoji, ali ni u kom slučaju ne sme biti zloupotrebljena protiv njih. Sledeći put kad neko govno pokuša da vas ubedi da provocirate zato što ste nabacile na sebe nešto kratko, predložite mu ovaj film. Ili mu jednostavno razbite flašu o glavu, ne propagiram nasilje, ali šta tu više ima da se diskutuje.
Kim: “And you can’t get around the fact that if I go down to
the laundry room in my building at midnight enough times, I might get my ass
raped.”
Lee: “Don’t do your laundry at midnight.”
Kim: “Fuck that! I wanna do my laundry whenever the fuck I do
my laundry.”
LA FEMME NIKITA/ NIKITA (1990)
U pitanju je akcija/triler režisera Lika Besona i definitivno
moj omiljeni film kada su žene ludače u pitanju.
Nikita je, nakon što je zasrala, i ubila neke pandure tokom
pljačke, ipak dobila šansu da se „iskupi“ državi. Umesto na doživotnu robiju,
vlasti je zvanično proglašavaju mrtvom, i šalju na obuku za plaćenog ubicu. Prošavši
finalni test, Nikita dobija lažni identitet i šansu za novi život (u prevodu
nalogodavci joj dupe pomeraju pa često pomisli kako bi bilo bolje da je overila
negde).
Nikita mi se dopala odmah na početku, kada je zabila olovku
drotu u šaku, ali me je oborila sa nogu izašavši na kraj sa naoružanim
obezbeđenjem diplomate koga je upucala u prepunom restoranu. Malo koja žena može
da ishendluje prangiju i minjaru u isto vreme kao što to ume ona. Nikita je
inteligenta, sposobna i pre svega luda ko noga. Takođe je i ranjiva i uplašena,
ali je i borac pa joj to pomaže u opstanku. An Parijo je predivna u ovoj ulozi,
pokazavši nam sjajno sve Nikitine strane. Ja je lično najviše volim kada je
najblesavija.
Što se tiče Besona i stvaralačkog stila koji ga predstavlja, njegov
najveći adut su, po meni, scene nasilja
odnosno način na koji su te scene izrežirane.
Nimalo cenzurisane i veoma šokantne, a s druge strane toliko neobično estetski
upakovane da vam nisu odbojne, naprotiv. Tajno ih isčekujete i radujete se
svakoj sledećoj. Možda zvuči „čudnjikavo“
, ali ko je gledao „Leon: Profesionalac“ zna o čemu pričam. Isti je slučaj i sa
„Nikitom“.
Ne mogu da kažem da se u ovom filmu krije poruka o smislu
života, ali nam definitivno potvrđuje da zajebana žena ima pravo da bude i
krhka, a da je to ne čini manje jakom.
BONNIE AND CLYDE/ BONI I KLAJD (1967)
Ovo je film Artura Pena koji je snimljen prema istinitoj
priči o bandi koja je pljačkala banke tokom Velike Depresije u Sjedinjenim Američkim Državama. Vođe bande
bili su ozloglašeni Klajd Berou (Voren Biti) i Boni Parker (Fej Danavej).
Iako je Klajd bio tvorac ideje o „brzoj lovi“, bez Boni se
ista nikada ne bi sprovela u delo, ja da vam kažem. Lojalnost koju je Boni
gajila prema Klajdu predstavljalo je nešto neobično i jedinstveno. Ona je
nastala ne samo iz ljubavi, već i iz zahvalnosti jer ju je spasao iz kolotečina
koja koja je sputavala njen divlji duh. Ekcentrična Boni bila je spremna na sve
samo da promeni način života, pa čak i da se odvoji od majke koju je neizmerno
volela i za čijim je prisustvom patila sve vreme. Iako je Boni od samog početka
filma predstavljena kao veoma senzualna osoba, itekako svesna svoje
seksualnosti, ona definitivno ne predstavlja seksualni objekat, već naoružanu
„ženu sa mudima“. Čak bih rekla da je Klajd taj koji je vremenom postao zavisan
od nje i njene nesvakidašnje ličnosti. Ono što Bonin lik ustvari oslikava jeste
nezavisnost – nešto čemu je mnogo žena počelo da teži tih 60-ih godina.
„Boni i Klajd“ predstavlja film prvenac ere Novog Holivuda
koji je izazvao različite reakcije kod auditorijuma – neki su bili oduševljeni što
su svi tabui napokon srušeni , dok su drugi pak bili zaprepašćeni. Scene pogibije
nisu cenzurisane kao što se dešavalo na filmu do tada, one su izuzetno realne i
pre svega krvave, što je takođe bilo nesvakidašnje. Ovo nije samo film o nekom gengu, ovo je film
o nama, ljudima i našoj smrtnosti. U jednom momentu ćemo se smejati, u sledećem
nas neće biti. Toliko je sve prolazno.
FASTER PUSSYCAT! KILL! KILL!/ BRŽE MAČKICE! UBIJ! UBIJ! (1965)
Evo jednog originalnog eksploatatorskog film koji je režirao
Ras Majer, a scenario je napisao u kolaboraciji sa Džekom Morenom. Varla (Tura
Satana) je vođa ženskog genga čiji su članovi i Rouzi (Haji) i Bili (Lori Vilijams). Devojke
prvo kidnapuju klinku Lindu, jedinog svedoka ubistvu koje je Varla počinila, a
potom nabasaju na matorog perverznjaka u kolicima i njegova dva sina. Njih
trojica žive na ranču usred pustinje i puni su keša koji banda planira da im
izotima.
Mogu da vam garantujem da se do sada niste susreli sa ženskim
likovima kao što su ovi. Ove mačke su hrabrije, luđe i zajebanije od bilo kog
muškarca. Koriste seksipil kako bi dobile ono što žele, jedva čekajući da neko
proba da im se suprotstavi da bi imale razlog da mu slome kičmu jednim potezom.
Pali ih brza vožnja, nasilje i novac. U svemu su ravnopravne, ako ne i
superironije od muškaraca.
Ovaj film je „oda nasilju skrivenom u svakoj ženi“ koje su,
kada je isto u pitanju, mnogo lukavije i nemilosrdnije. Muški likovi su gotovo
pa jednodimenzionalni, oni su tu u
službi ženskih likova.
Iako davne 1965. „Faster Pussycat! Kill! Kill!“ nije pobrao
najbolje kritike, danas se smatra za feminističku lektiru. Ras Majer tvrdi da
je ovaj film stvorio iz totalno drugačijih pobuda, jednostavno želeći da na
platno prenese svoj najveći fetiš- žene koje obožavaju da muče muškarce. Ipak,
poruka je u oku posmatrača. Ja bih pak rekla da nam sugeriše da se sa ženama ne
treba šaliti.
GONE WITH THE WIND/ PROHUJALO SA VIHOROM (1939)
Filmski spektakl baziran na istoimenom romanu Margaret Mičel,
režirao je čuveni Viktor Fleming, dok je
scenario napisao Sidni Hauard. I u slučaju da niste uspeli da odvojite tri sata
života i pogledate „Prohujalo sa vihorom“, ubeđena sam da ste bar čuli za
Skarlet O' Haru – kraljicu svih bičarki.
Ono što Skarlet čini oridžinal gangsterom ove priče je njena
hrabrost i odlučnost da opstane u nikakvim (ratnim) uslovima, kao i
buntovništvo (bez i sa razlogom) koje je
sastavni deo njene ličnosti. Skarlet nije klasična filmska heroina, savršena i
bezgrešna. Ona je prokleto ljudsko biće, ponekad ljubomorno, ponekad površno i
često veoma oholo i sebično. Udala se za prvog muža da bi napravila drugog
muškarca ljubomornim. Preotela je sestrinog verenika čisto iz materijalnih
pobuda. Besramno je spopadala tuđeg čoveka. Pa ipak, štitila je svoju porodicu (koju
što je najjače i nije nešto preterano gotivila) i plantažu koju joj je otac
ostavio do te mere da je počinila i ubistvo. Jednostavno sam fascinirana koliki
je borac i na šta je sve bila spremna, a to što je iskorištavala sve te „bratije“
je, po meni, njihova slabost, a njena prednost. Jedino ne kontam kako je mogla
da se loži na Leslija Hauarda, pored Klarka Gebla živog, devojko da li si realna?!
Sve u svemu, Skarlet O' Hara jeste neprikosnovena kučka, ali
je i osoba koja nas uči da budemo odlučni i hrabri, kao i da kada nam je žešće
loše ipak postoji nada za tim „boljim sutra“.
O kvalitetu filma neću ni da pričam jer je u pitanju jedan od
najvećih klasika američkog filma. Iako nisam pretereni ljubitelj melodrama,
„Prohujalo sa vihorom“ je postao nešto čemu se neprestano vraćam, često iz
čiste zabave, a ponekada i kada mi oslabi motivacija, jer ako je Skarlet mogla
da se kurči, što ne bih i ja.